Škola se dobrano zakuhtala! Slijedeći tjedan tri ispita i jedan manji kontrolni, onaj poslije tjedan nova tri, a ispitivanja postaju svakodnevna pojava. No, ja nemam ni trunke motivacije da se uhvatim učenja, ta, znam da ću neku dvojku izvuči i ako ne budem posebno učila! Iako, ta "neka dvojka" koju bez truda iz većine predmeta mogu dobiti nije dovoljna za upis na fakultet! Ali, ionako ne znam gdje bi voljela završiti, što bi voljela studirati, a opet, nije mi ni malo svejedno hoću li ostatak života raditi nešto što će me interesirati i što ću voljeti ili pak nešto sasvim suprotno!
Ta kažu: "S ciljem pred očima i najsporiji napreduju brže nego oni najbrži bez cilja!" E pa ja cilja nemam, bar ne nekog točno određenog, stoga nije ni čudna sva ta moja nemotiviranost, ali isto tako silna zabrinutost, strah.. od budućnosti.

Eh, ovako je molio kardinal Cooke i kao da je pogodio moje misli:

Dragi Gospodine, brinem i pun sam straha. Tjeskoba i bojazan preplavljuju mi um. Možda je moja ljubav prema Tebi slaba i nesavršena pa odatle ova zabrinutost. Nastojao sam uvjeriti samoga sebe kako nemam zbog čega brinuti. Čini mi se da mi ta uvjeravanja ne pomažu. Znam da bih se trebao samo s povjerenjem prepustiti tvojoj nježnoj brizi i vodstvu. No previše sam uznemiren čak i da bih molio. Dotakni me, dragi Gospodine, svojim mirom, i pomozi mom uznemirenom duhu da shvati da si Ti moj Bog i da se ne trebam bojati nikakva zla.

Već neko vrijeme pokušavam moliti neke od časova, Jutarnju i Večernju molitvu Crkve - Časoslov!
No ta moja nastojanja da molitvu učinim početkom i svršetkom svakog dana često nisu baš tako uspiješna. Istina, bilo je dana kada bi se dizala 15-ak minuta ranije nego inače kako bi posvetila te minute i čitav dan Bogu i to baš u molitvi Jutarnje, dana kada navečer ne bi imala mira dok ne bi izmolila Večernju.
Ali nažalost, mnogo mnogo je više bilo onih kada bi doslovno preletila preko tih psalama i hvalospjeva ili još gore, kada bi zaboravila ili namjerno zbog umora i sličnih isprika odlučila preskočiti izmoliti molitvu toga dana, časa.

Ponekad su mi neki psalmi malo daleki, strani, čudni, a himni nejasni. Često mi se se čini sasvim nemogućim pobuditi u sebi i onaj najmanji dijelić raspoloženja; slavljenja, vapaja, hvaljenja, radovanja, kajanja... koje nam psalmi žele nametnuti. Bit će zato jer sam još jako daleko, predaleko od toga da shvatim dublji smisao, da uđem u tu molitvu.
Neizostavni dio brevijara su i antifone kao i molbenice odnosno prošnje. Tu su i biblijska čitanja, ona uz psalme, bar meni, daju posebnu čar molitvi Časoslova!

Vjerujem da će svatko tko se ikada okušao u molitvi Časoslova priznati da je najlijepše Časoslov moliti u zajednici, ako ništa drugo, barem u dvoje. Ta molitva časova je molitva čitave Crkve. I baš ta pomisao, da u toj molitvi nismo sami već da mnoštvo drugih, napose redovnika ali i ostalih vjernika moli iste himne, psalme i hvalospjeve daje toj molitvi nekakva krila, dodatnu snagu svakom od molitelja.

Iako tako često, što zbog slabe koncentracije, što zbog nerazumijevanja, što zbog prevelike žurbe... ne uspijevam osjetiti bit te molitve Crkve, Časoslov mi se nekak polako, od trena kada sam se prvi puta sa njim susrela na framaškim susretima, počeo sve više urezati u srce...

Iako još nije došao čas odluke, što vrijeme ide dalje to i moj strah postaje veći! Koliko god se ja trudila utuviti sebi osjećaj bezbrižnosti, indiferentnosti.., to se više u meni javlja neka tjeskoba za to - "sutra", strah da ću biti prisiljena 'izabrati' nešto što stvarno neću voljeti tj. da neću znati ni što izabrati..
Uf, uopće ne znam koji bi fakultet mogla upisati, na koji bi uopće mogla upasti! Nisam uopće sigurna što bi voljela, a još manje što je ono ispravno!
(Istina, postoji jedna skroz mala željica, skrooz neeooostvarivaaa i neemoguća, a i kada bi se kojim čudom potrefile na tiisućee stvari koje se moraju potrefiti i kada bi se pružila prilika da se ostvari, ne bi imala hrabrosti prihvatiti ju jer traži podooosta odricanja... Postoje i fakulteti na koje se može upasti, ali kako završiti nešto što te ni malo ne interesira..!? Kako raditi čitav život nešto što ne voliš?!)

Uf, Bože reci što hoćeš, bez Tebe ne znam i ne mogu ništa! I budi barem donekle JASAN! Izađi iz svoje tajanstvenosti!
NEIZVJESNOST, Bože ubija, očajno ubija i mrvi! Ti si znao za sve naše jade osim za neizvjsnost! Da bi ju mogao iskušati u dubini i gorčini morao bi na trenutak prestati biti Bog, a to Ti ne možeš, kao što ni mi ne možemo postati Bogom da bi i samo na jedan tren bili posve sigurni...

Molim, znaš da za to molim... ali čini mi se da se ništa ne događa! Govore neki; ako molitva ne mijenja, treba mijenjati molitvu! No, Gospodine ja ne znam drugačije moliti, stvarno ne znam...

Ta govoriš: "Doista, tko god ište – prima; i tko traži – nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se." No, nekako mi se čini da se te Tvoje riječi ovoga puta neće ispuniti... Uostalom, tko sam ja da bi mi Ti rebao uslišiti molitvu, pomoći kad to od Tebe ištem? Ne znam, možda se ništa ne događa jer je to za što molim previše vezano samo za mene, možda previše tražim, možda trebam sama neke stvari dokučiti i shvatiti?

Ali ipak, pretpostavljam u čemu je najveća kvaka, pretpostavljam da sada meni, kao što si onda Petru, govoriš: "Malovjerni, zašto si posumnjao?"
Posramim se tada Veliki, posramim jer znam da si toliko puta bio tu kada sam Te trebala, da sam Ti na tolikome beskrajno zahvalna, a sad čim malo zapne, čim se traži ponešto više ustrajnosti - sumnjam...
Istina, pomalo je smješno to što sumnjam, ta do trenutka za koji molim ima još vremena..

Eh, Gospodine, meni je, iako poručuješ "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova." tako teško ne razmišljati i ne strahovati za to "sutra", vjerovati, gledajući se sada, da će biti sve u redu. Da ću u tren kada to budem morala, znati što treba odlučiti. Da ću kada dođe trenutak za to pravilno izabrati. Da ću Ti ti kada sve to prođe moći radosna srca zahvaliti...

Tko bi rekao? Prošla je godina dana od trenutka kada sam, kao i sada, bila pred istom dvojbom - dati Obećanja u Frami ili ne?! Nakon razmišljanja odgovor je tada bio pozitivan pa sam sa velikom radošću u srcu dočekala taj dan te izrekla Bogu i zajednici svoj "Evo me!"

Znam, ne zaslužujem obnavljati Obećanja u Frami! Bilo je toliko grešaka ove godine, toliko padova, toliko stvari koje nemaju veze sa franjevaštvom...toliko puta sam gazila po danom Obećanju!
Toliko sam puta odlazila sa ispovijedi sa odlukom da će ovoga puta biti drugačije, a ubrzo zatim ponovo ponavljala iste krive stvari!

Znam, ne zaslužujem obnavljati Obećanja u Frami ali isto tako znam da bez Obećanja ne bi ništa bilo isto! Ta odbila bi time primiti dar koji mi Svevišnji velikodušno daje, odbila bi prihvatiti odgovornost koju od svakoga traži, odbila bi radost koju mi pruža kroz puninu življenja u Frami, koja se davanjem i vršenjem Obećanja postiže, odbila bih zajedništvo, odbila bih...

Znam, ne zaslužujem obnavljati Obećanja u Frami ali znam da me oduševio Franjo, njegova posebnost, jednostavnost, siromaštvo, primjer njegova života koji je sav bio u službi Bogu i bližnjima...

Znam, ne zaslužujem obnavljati Obećanja u Frami! No vjerujem, trudeći se gledati Franjin primjer, potrebno je krenuti ispočetka, ispočetka i stalno iznova ljubiti i otvarati svoje srce Bogu i braći ljudima..

Znam, ne zaslužujem obnavljati Obećanja u Frami!
Ali ne znam kako Gospodinu ZAHVALITI za taj Franjin primjer, Framu i što mi je dao tu milost slijediti ga?!

Svaki dan se susrećem s različitim ljudima i često zamjetim da zavisti i ljubomore ima posvuda. Nažalost, ima je puno i u meni samoj...

Ponekad je teško ne dopustiti zavisti da se rodi pred dragom i simpatičnom osobom kojoj sve polazi za rukom. Ne pomisliti tada ono: "Kako joj to uspijeva? Zašto ja nemam takvu sreću?" , ne dopustiti zlobi da počne siktati iz nas kada se o drugome dobro govori.
Nije uvijek lako ne prepustiti se, onda kada smo već pomalo umorni od borbe sa zavišću, onoj struji - "kako svi, tako ću i ja".

Znam, zavist je zasigurno jedan od najbesmislenijih i najjadnijih grijeha. Znam, da umjesto da budemo nesretni što drugi imaju trebamo biti zadovoljni i radovati se što mi imamo sve potrebno za život. Ali, nije dovoljno samo znati...

Sviđa mi se što je Franjo u jednoj od svojih Opomena rekao: " Apostol kaže: Nitko ne može reći "Gospodin Isus" osim u Duhu Svetomu (1Kor 12,3) i: Nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3,12). Koji god, dakle, zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu koji govori i čini svako dobro."

A isto tako, u trenucima kada zavist u nama progovora, možda je dobro prisjetiti se onih Isusovih riječi koje nam upućuje preko prispodobe o domaćinu i radnicima u vinogradu: "Prijatelju, ne činim ti krivo... Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?"

Dajmo sve od sebe da ne budemo "zla oka", da ne budemo osobe bez ljubavi, ljudi tvrda srca, zavidni, koji teško trpe da se i drugima nešto dobro dogodi ili učini!

Valjda u životu uvijek mora postojati neka osoba koja izaziva strašan otpor u nama već samom svojom pojavom. Ponekad mi se čini da je takva reakcija razložna, a ponekad jednostavno ni sama sebi ne mogu dati odgovor zašto me taj netko tako smeta.
Znam, sve je to ljudski! Al onaj mali nemir koji se javlja pri pomisli da u susretu s određenom osobom imam zapetljaj u želucu dokaz je da se neke stvari ipak trebaju popraviti.

Lako je vidjeti Božji prst, Božje čudo u nekoj osobi koja mi je draga, koja mi zna uljepšati dan. Ali vidjeti Božje stvorenje u osobi koju baš ne volim, vidjeti Božje djelo u čovjeku koji mi je možda nanio neko zlo, našalio se na moj račun, možda čak i u onome koji me prijeko pogleda ili nekim svojim postupkom naživcira - e to je čudo! Za to se često treba potruditi iz dubine svoga bića!
Ali vrijedi, jer rekao je jednom B. Haring: "Mostovi k Bogu vode preko stupova od bližnjih!".

Baš danas razmišljah da koliko god sam sama sebi radila drame prije nego što sam ih dala, koliko god sam radosna bila u trenu kada sam ih dala toliko sada često zaboravljam na obećanja dana u Frami.

Zaboravljam da sam rekla da "...potaknuta Božjom milošću želim obnoviti svoja krsna obećanja i posvetiti se u službi kraljevstva Božjega" pa tako često jurim za prolaznim stvarima ovoga svijeta. Odbijam i najmanju žrtvu u korist drugoga, a za kraljevstvo Božje. Kao da se bojim povjerovati i posvetiti se do kraja, odnosno, prihvatiti svakidanšnje obaveze i poslove te kroz njih ići pronoseći ono Kristovo svijetlo. Kao da se ne usudim živjeti Evanđelje onakvo kakvo ono jest nego ga prilagođavam nekim svojim hirovima.

Zaboravljam da sam obećala "...da ću kroz godinu dana svoju mladost posvetiti Kristu, živeći njegovo evanđelje u bratstvu Franjevačke mladeži" pa stoga ponekad pomišljam da sam sama, da to možda i nije za mene. Toliko puta nakon sitnih prepirki koje se dogode više ne uviđam onu radost koju nude brojni susreti, koju nudi pomisao da mi je Gospodin darovao braću! A imam, imam "privilegiju" biti dijelom jedne zajednice :-)! Imam tu milost da iako ovakva nedostojna budem okružena ljudima s razlogom mi od Boga darovanima, ali tako često na to zaboravljam...

Zaboravljam da sam isto tako obećala "...da ću se spremno odazvati na svaki poziv dobra, crpeći snagu iz euharistije i nastojeći u siromasima i poniznima prepoznati lice Krista patnika" pa zato dozvoljavam svojoj sebičnosti da preuzme glavnu riječ. Dopuštam si biti slijepom na potrebe drugih, slijepom na potrebe mojih ukućana, potrebe prijatelja, potrebe ljudi koje mi Bog svakodnevno daruje kako bi mi dao tu milost da pomažući njima prepoznam Njegov lik. Ne uviđam velićinu Euharistije, svetost onoga trenutka u kojem nam Bog samoga sebe daje te dolazi na oltar među nas.

Isto tako zaboravljam da sam zamolila "Neka mi na tom putu pomogne zagovor Blažene Djevice Marije i serafskog oca Franje" ! Zabrovaljam da oni predvođeni Gospodinom od Gore vide i poznaju sve! Da znaju sve moje nedostatke, slabosti, prijestupe. Ali isto tako vjerujem da znaju da želim, istina, nekada više, nekada manje, malim, ponekad i nespretnim i nesigurnim koracima hoditi k njima...

A spremnost i gorljivost je ono čega nikada dovoljno :-)! Zato, Bože, molim te da nam svima udijeliš tu milost da uvijek ustrajno hodimo putem Evanđelja :-)!

Razmišljah nešto o Frami pa mi se nametnula riječ - bratstvo!
Često mi je teško u svakome prepoznati brata ili sestru. Jednostavno, usprkos želji da na taj način gledam ljude iz zajednice, to ne ide tako lako. Previše smo svi različiti, toliko se tu na jednom mjestu da naći vrlina ali i mana.
Zalagati se za bratsvo znači činiti nešto što je ponekad veoma jednostavno, a ponekad veoma teško, uzajamno praštati i tražiti u svim trenucima načine da se dođe do zajedništva.
Ponekad pomislim da prelako odustajemo, da olako dižemo ruke od traženja zajedničkog jezika, da nemao volje tražiti načine da baš sa svakim krenemo putem zajedništva. Toliko puta fali komunikacije. Ne one koja se sastoji od pozdrava i pitanja koja reda i kulture radi postavljamo jedni drugima već komunikacije koja nam u poteškoćama i nesporazumima dopušta da govorimo jedni drugima s velikim povjerenjem istinu. Tek onda kada uspijemo uspostaviti takvu komunikaciju bratski život postat će puniji, dobiti svoj potpuni smisao, a time će i svijet moći dobiti svjedočanstvo mira, ljubavi, praštanja, istine..

Frama je bratsvo koje treba stalno rasti. Koje se sa svakim novim članom, iz susreta u susret, iz akcije u akciju, treba nadograđivati. U tome veliku ulogu ima baš svaki od framaša jer nismo pozvani biti samo "korisnici" bratstva već i graditelji!

"Gospodin mi je dao braću!" usklik je svetoga Franje kojim i ja želim zahvaliti Gospodinu na braći i sestrama koji me okružuju. Posebna je milost imati oko sebe takve ljude. Želim zahvaliti na svim trenucima u kojima sam preko njih mogla prepoznati Božju ljubav, pronaći neke odgovore, učiti se mnogim stvarima... Tim sv. Franjinim usklikom želim zahvaliti baš na svakome!

A sa riječima kojima je sv. Franjo rekavši ih u svoj poniznosti skoro zanijekao svoje pothvate i djela: "Braćo, krenimo iz početka jer još ništa nismo učinili!" želim zamoliti Gospodina da nam svima da snage da uz Njegovu pomoć idemo dalje, da ne gledamo na jučer i ne brinemo se previše za sutra već da rastemo u bratskoj ljubavi znajući da je svaki brat i sestra za nas dar Božji i slika Kristova!

Ovaj Veliki četvrtak bio je za svakoga od nas framaša sa Trsata poseban!
Svi smo se za vrijeme večernje mise prisjetiti Isusove posljednje večere sa svojim učenicima i ustanovljenja Euharistije! No, što je još upečatljivije, sjetivši se da je Isus obavio posao sluge, da je sa mnogo ljubavi oprao noge učenicima i mi smo odlučili zakoračiti u domove 26 potrebitih obitelji ili samaca. Odlučili smo paketom namirnica obradovati one koji nisu u mogućnosti imati Uskrs dostojan čovjeka. Tim činom "pranja njihovih nogu" željeli smo iskazati svoju ljubav i poniznost iz ljubavi prema Isusu. Jer, naše noge su nam dane za služenje, dane su nam da pođemo u susret Gospodinu, da pođemo u susret potrebitoj braći i sestrama.

Posjetili smo mnoge ljude, one sa manjim i one sa većim križevima, one koji ih prihvaćaju i one koji kroz život idu stalno odbijajući svoj križ. Kucajući tako na vrata naših potrebitih nailazili smo na mnoštvo raznih životnih priča. No ono što je najljepše, a nema doma u kojem se nismo susreli sa time, je ono mnoštvo topline i radosti sa kojom su nas ti ljudi primali k sebi.

Uskrs, on se događa svaki put kada se odlučimo za Boga. Događa se onda kada prelazimo preko zidova koji nas dijele. Uskrs nam je poziv na svakodnevno umiranje i uskršavanje jer tko umre sebi, svome egoizmu, svojim sebičnostima.. imat će priliku već sada i ovdje doživjeti radost Uskrsa. Mi smo, zahvaljujući dragome Bogu, jučer imali priliku puno toga primiti.

Anegdota u vezi s kaznama u paklu pripovijeda da je pakao je već bio potpuno ispunjen, a vani je stajao veliki red ljudi koji su u povorci čekali da uđu. Đavao je bio prisiljen zatvoriti ulaz.

Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima - izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.
Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.
- Što si ti učinio? - upita.
- Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.
- Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.
- Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.
- Baš nikada? - smijuljio se zlobno đavao.
- jesi li siguran da si sve to vidio?
- Vlastitim očima.
- I ništa nisi učinio?
- Ne, baš ništa.
Đavao se naceri i odredi: - Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.


Čini mi se da tako često nismo svjesni toga grijeha propusta. Toliko puta šutimo i nezainteresirani smo iako znamo da su naša braća i sestre u potrebi! Toliko puta imamo priliku pomoći pa ipak ništa ne uradimo!

Stvoreni smo da činimo dobro, no izgleda da mi mislimo da je dovoljno samo ne raditi zlo! Eh, a meni se baš čini, gledajući sebe i sve oko sebe, da je nešto što se danas tako zavuklo među sve nas baš grijeh nečinjenja dobra. Nekako, vjerujem da nam je svima dragi Bog podario koji trenutak slobodnog vremena kojeg možemo pokloniti drugom. Da nam je možda baš u tom "neimanju vremena" darovao priliku da nekome pružimo ruku pomoći. No, ne znam zašto tako često taj Njegov poziv da učinimo nešto za nekoga "stavljamo na čekanje"?! Čemu takva nezainteresiranost za sve osim za ono naše ja?

"Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (Lk 5,8)

Koliko bi samo puta to mogla uzviknuti sa Petrom. Reći: ne trudi se sa mnom Gospodine, idi drugom! Pa i ovako te toliko puta razočaram!
Ali kako, kako ću onda bez Tebe?

U životu toliko puta ponavljam iste greške, upadam u iste grijehe. Već sam i sama sebi dosadna sa tim. I onda, nerijetko, u svoj toj svojoj nestrpljivosti želim odustati jer ne vidim promjene.
Nismo li na Čistu srijedu bili posipani pepelom uz riječi: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!", no, ne mogu se baš pohvaliti neki. promjenama na bolje tijekom ove Korizme. Dapače, baš suprotno! U ovo zadnje vrijeme bilo je više tih nekih padova, ljutnje i na sebe i na dragoga Boga, a riječi izgovorene meni, i svima, na Pepelnicu se nisu baš dobro za srce uhvatile te se negdje izgubile.

Eh, uistinu, mi je potrebna Božja pomoć da mogu upoznati svoje grijehe, da mogu sebi i drugima priznati svoje pogreške. Jer, na drugima lako vidim što ne valja, ali na sebi ne.
Ma i meni Bog pokušava pomoći da upoznam svoje grijehe kroz situacije u koje me dovodi, kroz savjete bližnjih, kroz glas savjesti, kroz onaj neki nemir koji me katkad prati.
No često, usprkos Božjoj želji da mi otvori oči i pomogne mi da se suočim sa nekim svojim slabostima, ja nalazim na milijun opravdanja i tako samo, i ne znajući, još dublje tonem.

Hvala Bogu što meni, i svima, zato uvijek pruža nove i nove i nove prilike za pokajanje. Hvala mu što nam prašta i dolazi po sakramentu ispovijedi. Hvala mu za toliku ljubav, ljubav koje nisam dostojna.

I prekrasan mi je ona misao:
" Ti se ne moraš ni malo mijenjati da bi te Bog volio ali mijenjajući se pokazuješ koliko ti Njega voliš! "

A Ti, Bože znaš da te volim, da se iako mi toliko puta i ne uspijeva želim mjenjati! Da, iako bi sa Petrom čestom mogla uzviknuti: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" uvijek, znajući da bez Tebe ne mogu, imam negdje i ono njegovo drugo pitanje: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!" (Iv 6,68 )

" Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote..? ", pitanje je koje smo si prošle subote postavili na kapitulu naše frame svjesni da tračanje nije nešto preko čega se samo tako treba prelaziti.

Stalno kopamo po tuđim smetlištima. Mogli bismo ispravno govoriti. A tako često govorimo krivo! Mogli bismo čuti toliko toga lijepoga. A toliko puta sa nekom zlom radošću slušamo ono ružno o drugima! Naše su oči stvorene da gledaju u svijet pun ljepote. Zašto tako buljimo u zlo?

Naša je zadaća da ne sudimo prije Boga! A svejedno smo toliko puta samo spremni isticati tuđe mane, pogreške, postupke... A mi?! Za sebe imamo tisuće izgovora i pohvala.

Zašto ne možemo zamisliti ispijanje kava sa frendom bez da se dotaknemo i priča i pričica iz tuđih života?
Zar nam je tako teško osobi pogledati u oči, odvažiti se na iskren razgovor, i s najboljom namjerom i ljubavlju joj reći ono što smo možda loše kod nje primjetili?

Pa i sam sveti Franjo, čiji primjer mi, manje ili više, želimo slijediti nam jasno govori da tračanje osiromašuje zajednicu u kojoj se ogovara. Zar si to želimo učiniti?

U Franjinu životopisu piše: "Ogovarače je strahovito oduravao, većma negoli ostale nosioce mana. Kazivao je da oni u svom jeziku nose otrov i da ostale svojim jezikom truju. Zato je one koji su prežvakali tuđe slabosti poput zajedljivih buha, kad bi govorili, izbjegavao. Kao što smo već vidjeli, otklanjao bi uši, da ih, slušajući takve, ne okalja. "
Imamo li mi hrabrosti to učiniti, slijediti Krista Franjinim stopama i onda kada treba reći NE tračaju?! Možemo li ukrotiti našu znatiželju i koji puta pregristi jezik?

Kaže nam pisac životopisa o Franji dalje ovako: "Ako bi slučajno što nepovoljno o kome pomislio ili bi slučajno izrekao koju nezgodnu riječ, odmah bi svom poniznošću priznao svoj grijeh onomu o kom je nepovoljno mislio ili nešto takvo kazao, i molio bi oproštenje. Savjest, svjedok svekolike nedužnosti, nije mu dopuštala da miruje, svom brižljivošću se čuvao, dok nije ranu srca izliječio. "
Nije li nam primjer ovog velikog, a vjerujem svima nam dragog sveca, dovoljan da shvatimo da tračanje nije nešto što je u nekim prigodama neizostavno, da tračanje nije samo obična šala, jer i sami, vjerujem, znamo koliko boli kada drugi o nama govore iza leđa.
Jesmo li dovoljno odvažni poniziti se, priznati i primjetiti pogrešku, moliti za oproštenje?!
Ne dopustimo se oglušiti svojoj savjesti, glasu Onoga koji je ljubav, kada nam u nekom kutku srca prišapne da priđemo pojedinoj osobi. Jer ogovarajući i šireći razne glasinev, kao što ona jedna priča kaže, bacamo perje koje se kasnije ne može više pokupiti!

Pokažimo da ne želimo biti oni koji će se podrugivati i ismijavati samome Kristu u darovanim nam osobama već oni koji će ako treba poput Šimuna Cirenca podmetnuti svoja leđa pod križ tih ljudi!

Ponekad pokušam zamisliti svetoga Franju koji je sav izvan sebe, plačući znao lutati asiškim ulicama i vikati - "Ljubav nije ljubljena, Ljubav nije ljubljena!"

Koliko ga je sigurno jako boljelo kada je, promatrajući svijet, zapažao koliki žive bez istinskoga smisla života. Koliki sreću traže u prolaznim stvarima, žive u zabludama, na ljubav odgovaraju zlom. Koliki ne prepoznaju i ne traže Krista.
Ne mogu ni zamisliti kolikim je žarom, kolikom ljubavlju bio prožet Franjo u tim trenucima spoznaje Božje ljubavi.

" Ljubav nije ljubljena! ", mogu pretpostaviti kolike je samo reakcije taj uzvik izazivao u ono vrijeme. Vjerojatno kod nekih poruge, ismijavanje, kod onih drugih spoznanje da je Bog ljubav, a ni u ovo naše vrijeme ne bi trebao nikog ostaviti ravnodušnim.

I baš mi je super taj naš sveti Franjo. Pokazao nam je da ljubav može biti ljubljena. Da uvijek postoji orginalan način svjedočenja vjere u Krista.
Da možemo otkrivati svu ljepotu Božje blizine i u trenucima kada nam i nije lako živjeti, da nam Bog daruje radost i u patnji.

Kako bi se samo poput Franje voljela naći u tom milosnom času i shvatiti taj njegov uzvik! Kako bi voljela kada bi svi mi bili vođeni tom ljubavlju koja čini da volimo jedni druge i Boga. Kada bi si slobodno dozvolili rizik da manje volimo sami sebe i brinemo se samo o sebi.
Jer tada nam sigurno neće biti toliki problem podnijeti bližnjega, saslušati dosadnoga ili pomoći siromaha.

I ja se nadam i molim da bar koji put na skroman način postignem da Ljubav bude makar mrvicu više ljubljena...

Dobih na mail ovu pjesmicu:

"PAD
Teško je padati.
Imaj hrabrosti pasti
i ne prikrivati svoj pad.
Zašto se bojiš ljudima pogledati u oči
pri svojim porazima?
Zašto se bojiš ako te grijesi pritisnu?
Zašto se zbog ljudi
trudiš biti uspravna?
Pad je zato da Mu postaneš bliža,
da te podigne.
I On je pao.
U svakom svojem padu
ugledaj Njegovo lice.
Važno je samo da u padu ne ostaneš sama,
već da dođeš k Njemu.
Pao je samo onaj
koji više ne vjeruje da ponovno može ustati."


Ove zadnje dane totalno šizim, svako malo se čim se nađem sama u sobi isplačem..
i onda odem van, i užasno se trudim staviti osmjeh na lice, iako, ne ide to tako lako, čovjek se još više umori od tog silnog glumatanja...
Napravila sam nešto glupo, svjesno, u nadi da ću ipak uspjeti nešto smuljati da se to ne otkrije..
ali eto, istina uvijek dolazi na vidjelo..
No, ja nemam snage ni hrabrosti stati pred njih i sve im priznati. Jednostavno ne mogu! Ni ne želim to učiniti, jer strah me njihove reakcije. Strah me posljedica svega toga! Žao mi je jer će ih to jako razočarati!
Ali to moram jer, saznati će od mene ili od drugih..
Ovih dana mi uistinu puno stvari prolazi glavom. Zbog toga me još više strah, strah me same sebe jer znam da sam trenutno sposobna uistinu glupe stvari učiniti.
eh..
Nemam volje ni za molitvu. Ne znam uopće za što moliti dragoga Boga s obzirom da sam si sama kriva za sve što će se dogoditi...
Ustvari, uopće mu se nemam obraza ni obratiti...
a eto...

Život ide dalje!

Potaknuta pokojom prezentacijom koju sam dobila na mail, a i pokojim razgovorom nametnulo mi se pitanje - Jesam li spremna odreći se života radi Života!?

Bez puno razmišljanja, ali sa velikom dozom žaljenja, mogu sebi priznati da nisam.
Život je još uvijek nešto što, nažalost, ljubomorno čuvam za sebe. Tako često živim za neke svoje sebične interese. Toliko puta idem po nekoj svojoj volji ne tražeći i stavljajući na stranu onu Božju.
A Gospodin ipak, meni i svima, svakim danom ponavlja : "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti."

Što to znači izgubiti život poradi Isusa?
Znači li to živjeti po svome i čekati trenutak da se, ne daj Bože, nađemo u situaciji sa pištoljem uperenim u glavu i postavljenim uvjetom - ili smrt ili život za kojeg ćeš biti prisiljen činiti neke užasne stvari protiv vlastite savjesti, život u kojem će ti biti zabranjen ikakav kontakt i nastavak življenja vjere..?
Da, može značiti upravo baš to premda, teško ćemo se u tom trenutku odlučiti za Život vječni, ako se već i kod onih najmanjih dvojbi u življenju života nismo odlučili umirati sebi i krenuti za Njim.

Toliko puta si dopuštam ostati zarobljenom u vlastitom egoizmu. Trčim i trenutnu radost pronalazim u materijalnome. A ne znači li izgubiti svoj život poradi Isusa upravo ono suprotno, odreći se života koji mi se nudi bez Njega. Izgubiti sve ono što mi se nudi ako ga zatajim, ako se oglušim o Njegove zapovijedi.

Pavao na jednom mjestu kaže "Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem"
Koliko bi samo voljela kada bi poput njega spoznala da sve poprima smisao tek kada Boga stavimo na prvo mjesto. Kada se ne bi obazirala niti na jedan gubitak onoga prolaznoga, onoga što mi ne koristi za Život vječni već činila sve za taj glavni cilj života "da Krista stekenem i u njemu se nađem".

Izgubiti život poradi Krista!? Ne držati ga tako grčevito i ljubomorno za sebe nego ga darovati Njemu, ta nije li nam i ovaj život tu na zemlji darovan od Stvoritelja. Nije li nam darovan baš kako bi Kraljevstvo Božje ostvarivali već ovdje i sada? Kako bi učinili taj prvi korak i služeći braći i sestrama zaboravljali na sebe, kako bi dopustili Gospodinu da nas vodi kamo On hoće, putem kojim hoće, na način na koji hoće, vjerujući mu skroz do kraja. To znači čitav svoj život izručiti u Njegove ruke.

Ili kako dio iz meni tako drage molitve svetoga Franje kaže:
"Gospodine, učini da ne tražim:
da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju,
nego da se trudim razumjeti druge;
da ne tražim samo da me ljube,
nego da i ja ljubim druge!

Jer tko se daruje, prima:
tko prašta, bit će mu oprošteno
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!"

" Kad želim letjet i netko me priječi,
kad nikog nema suze da razumije
kada nema snage a naviru sumnje,
trebam tvoju ljubav, trebam tvoje, riječi. "

Eh, samo ti dragi Isuse znaš koliko je danas od mene, plačljivke jedne, suza poteklo zbog svega toga. Samo Ti znaš, jer crkva je kada sam Ti se došla "malo" pojadati, štogod ti reći o tim sitnicama koje me gnajve, bila
potpuno prazna...

" Jer znam da ti opraštaš sve grijehe,
svaki pad razumiješ, razdaješ se čitav,
za me život daješ. "

Eh, samo ti dragi Isuse znaš da sam ti došla baš iz uvjerenja da si Ti onaj koji sve razumiješ, koji vidiš sve onakvim kakvo usitinu je. Iz uvjerenja da ćeš razumijeti i moje padove. Da sam te došla zamoliti za pomoć, jer znam, bez Tebe ne mogu, a i nema smisla ići dalje..

" Jer znam da ti zoveš me na gozbu,
spremaš život novi, uzame si uvijek,
voliš me do krvi. "

Eh, samo ti dragi Isuse znaš sa koliko sam potajne čežnje da dobijem neki odgovor, nešto kasnije danas, sudjelovala na misi. Znaš da sam si, usprkos mnogim sumnjama, pokušala posvjestiti da si uvijek uzame, uz sve nas..
Znaš koliko sam, iako nisam otišla na pričest, željela biti sa Tobom..

" Kako da te ne volim, kako da ti ne pjevam,
moj Isuse, moj Isuse. "

I što ti na kraju današnjega dana mogu reći, nego usprkos svemu, zapjevati gornje stihove! Kako da te ne volim?!
Sve je ostalo isto, ništa se nije riješilo ali ima nešto, ima nešto što je ipak obilježilo današnji dan...
Znaš Ti o čemu je riječ i zato ti od srca HVALA :-)!

Ima jedna pjesmica čiji početak ide nekako ovako...

" Kamo da stavim suze?
moru da ih povjerim?
u zemlju da ih sakrijem?
O suze, kamo ću s vama? "
...

E da... ali eto, kako kaže onaj barba čiji govor često puste na HKR-u
" Svaka je stijena samo skup kamenja. Svaka je voda samo skup kapljica. Svaki je problem samo dio života..."

Pa nastavlja: " Ti nisi jedini kojemu je teško ali jedan od rijetkih ti možeš biti koji će krenuti ovom ljepotom što se život zove.."

" Kad moju dušu napusti toplina,
jutra se moja rađaju bez sunca,
kad srce hoće ljubavi i mira..
pošalji dar..

Kad moji danu nestanu u noći,
a spori korak zastane na pragu,
suza poteče iz umornog oka..
pošalji dar..

Povedi me stazama života,
pučinom beskrajnog mora,
razbi noć, donesi radost srcu mom.. "

… znaš, život je k'o zvjezdano nebo, s blještećim trenucima i onima ne tako sjajnim.

Ne trebam ni govoriti kojih je više, ali bez padova ne bi bilo ni uspona, bez suza ne bi bilo osmijeha..

..ali svjesno ponovo napraviti tolike gluposti, to mogu samo ja
sada čekam posljedice, čekam trenutak kada će i oni za sve saznati..
čekam, iako bi radije da do toga ne dođe...

A evo me, sama, u ovom "bajnom" svijetu..
U vrtlogu ovog uzburkanog mora, dok valovi zapljuskuju barku mojih misli, osjećaja...

I kao što dolje napisah; trenutno se u svakoj dobroj odluci osjećam kao patuljak pred nepobjedivim divom..

i sa Tošetom pjevam

"Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane"

P.S - he, nemojte ni pokušavati shvatit o čemu je riječ, proći će mene to, ništa strašno..:-)!

Baš čitam donji post i u ovom trenu bi ruku u vatru stavila da ga ja nisam pisala; ma kakva ustrajnost, kakvo što - izgleda da sam ja to negdje na putu izgubila..

ma trenutno se u svakoj dobroj odluci osjećam kao patuljak pred nepobjedivim divom!
eh...

Već par dana malo više razmišljam o korizmenom vremenu koje slijedi!
Kako ne bi kao prošle godine u redu za ispovijed stajala na Pepelnicu pa došla na red tek na kraju mise ispovijedila sam se u nedjelju prije mise :-)!

Svećenik mi je ponovio ono što i sama znam (ali toliko puta ne činim) - Nije uvijek lako, nećeš uvijek uspjeti ali - Ustraj! Trudi se!

I pale su nakon toga neke odluke, neke želje, neke stvari koje bi voljela promijeniti, neke stvari kojima bi voljela više pozornosti posvetiti ( za početak ) baš ove Korizme!
Ali ne bi o tome! Moglo bi sve to ostati samo u mojim mislima, samo na riječima!

Ove Korizme idem od nekih malih stvari! Možda i premalih za jedno tako veliko vrijeme kao što je korizmeno. Idem dan po dan!

I uvijek želim pred očima imati Franjinu sliku! On se nije bojao mijenjati sebe i okolinu, nije se bojao odricanja kako bi rastao u slobodi koju mu je Bog darovao!
Želim da njegov primjer svima pa i meni bude poticaj da se kako ćemo i čuti na Čistu srijedu - obratitmo i vjerujemo Evanđelju…

Korizma je vrijeme za popravak! Obucimo " radničko odijelo " pa krenimo popravljati sebe, slomljena i tužna srca svojih bližnjih, moliti se za one koji nam baš i nisu dragi, moliti se za sve one u potrebi..
Krenimo u akciju, djelujmo! Unesimo svoja srca u svaku akciju koja nam se pruži, a kojoj je cilj pomoći drugima!

Molim Te Gospodine,
da se svi udostojimo ove Korizme živjeti Evanđelje od 0 do 24
da se udostojimo krenuti Tvojim putem...
putem, koji, istina, ide preko Kalvarije,
ali završava u Uskrsnom svitanju..

Vjerujem da se svi ponekad zapitamo - "Živim li ja na dobar način?"
Odgovori koje sami sebi dajemo su različiti. Neki ne žele priznati da griješe, drugi si opet previše predbacuju i tako postaju jadni i tužni jer nisu postigli neke ciljeve koje su si zadali.

I ja se ponekad zapitam ono - "Gospodine, što Ti hoćes da učinim?".
Znate ono kada svi kažu da će ti Bog tada dati neki znak i te stvari? To mi je oduvijek bilo nekako ''sumnjivo'' - ne zato što ne vjerujem da mi Bog može dati neki znak, nego zato što sam uvjerena da ja taj znak ne bi ni vidila ni skužila...

I tako sam radosna kada se prevarim, kada se uvjerim da Gospodin ipak pronalazi načina, pa bili skroz nedokazivi kao često ja, da nam ako to tražimo ukaže na ono što je dobro, na ono na što nas poziva..
E baš to, tu radost sam ja, a vjerujem i svi ostali osjetili za to vrijeme življenja u Frami, nekoj drugoj zajednici, župi..

Samo treba osluškivati!
Sigurna sam da ćemo čuti tada, tamo negdje u nekom kutku svoga srca, da nas on baš na Frami poziva da prihvaćamo svakog darovanog nam brata i sestru, a time upoznajemo i Njega...
Da nas poziva da se okanimo ogovaranja, dvoličnosti jer sve to u našim srcima stvara ogromnu buku koja ne dopušta Njegovu glasu da nas vodi..
Vjerujem da ćemo, samo ako osluškujemo, čuti Njegov vapaj, Njegov poziv da nešto učinimo kada ugledamo čovjeka u potrebi. Da ćemo posjećujući ustanove sa starijim osobama, sa djecom bez roditeljske skrbi, osobama sa posebnim potrebama.., ulazeći u domove potrebitih obitelji, volntirajući na mjestima na kojima imamo priliku susresti ljude kojima je sve oduzeta pa čak i ono osnovno - ljudsko dostojanstvo...čuti Gospodina koji nas preko brata čovjeka poziva na ljubav, suosjećanj, davanje!
Da ćemo na tim mjestima i susretima iz kojih toliko toga primamo, na kojima imamo priliku pobliže upoznati sebe i osloboditi se onog vlastitog egoizma čuti i Njegov poziv da se okanimo mnogih predrasuda!

Frama je uistinu mjesto na kojem nam Bog, ako osluškujemo, tako očito progovara! Baš na Frami nam daje na tisuću i jednu mogućnost i poziva nas na promjenu, korjenitu promjenu vlastita života!

Pitanje je samo koliko smo spremni predati se tom pozivu? Koliko smo spremni reći Bogu: Evo me!
Ma samo treba osluškivati...
pa i onda kada baš ništa ne čujemo, kada smo bez volje..
Jer možda smo samo malo nestrpljivi, možda trebamo osluškivati malo dulje, malo pažljivije..
Vrijedan je život tog strpljena!

Ne volim sebi priznati ali toliko mi se puta, ma koliko god ja mogla lijepo o tome pisati, želudac preokrene za vrijeme posjeta nekim obiteljima kojima nosimo pakete namirnica, nekim ustanovama...

Da samo znate koje mi sve misli prolaze glavom pri nekim običnim događajima za vrijeme tih susreta...
Kada mi žena na kraju posjeta pruža ruku, a prije toga je o toj istoj pričala i pokazivala nam je kao bolesnu, sa nekim plikovima zbog gljivica. Eh, što bi tada dala da to rukovanje mogu nekako izbjeći..
Kada mi klinac sa cerebralnom islini cijelu ruku, mobitel koji mu dam da se igra sa njim i onda još jer ga nasmijem pljucne onaj puding kojim ga upravo hrani baka. Bljak!
Kada ulazim u stan kroz koji se jedva može hodati od bačenih stvari po podu, neurednosti. Stan u kojem smrdi po mokrači, smeću.. i onda ugledam nepokretnu staricu na krevetu. Staricu koja je kost i koža, koja leži na prljavoj, žutosmeđoj posteljini.. Eh, što bi tada moj želudac i nos dali da sam ostala pred vratima ili pak doma.
Kada mi nude prastare kekse, čudan čaj, sok, kavu iz ( po meni ) ne baš čiste čaše.. i budu toliko uporni i radosni da mi to mogu pružiti da ih više ne bude pristojno odbijati. Eh, koliko se tada trudim od onog grča na licu zbog bljakavog okusa tog keksa, čaja, soka, kave..napraviti osmjeh.
Kada za posjeta bolnici za duševne bolesnike trebam popričati sa nekim tko je našopan tabletama i jedva da zna za sebe, katkad jedva da skužim što priča. Koje mu pitanje postaviti? O čemu razgovarati? Ne bi li mi bilo lakše da sam i ovaj put ostala doma, tada pomislim.
I tako još bezbroj sitnica...

Užasno sam gadljiva, toliko puta se sva naježim, zgrozim! I to me podosta zna naživcirati. Ali eto, zato svaki taj put mogu, a i moram "igrati tekmu" - ona koja korača vs. gadljivost!
He, a kako svi, pa o čemu god bila riječ, volimo pobjeđivati tako se i ja truuuudiiim toj svojoj gadjivosti, često i strahu zabiti gol i dati im koju minutu isključenja!
A sada, koliko mi to često uspijeva i tko će na kraju pobijediti ne znam - tekma i dalje traje :-)!
Ne bi znala ni tko je u vodstvu niti koliko još vremena ima do kraja jer ne vidim semafor sa trenutnim rezultatom.
Ali vjerujem da to zna bar poneki gledatelj, a zasigurno i Onaj čiji je pogled cijelo vrijeme uprt na teren..
Nastavljam utakmicu očekujući podršku navijača...
Veselim se svakom pogotku, svaki je kao jedna mala pobjeda, čini da srce drugačije zakuca..

P.S - nekako mi se čini da u ovoj tekmi imam veeeliiku pomoć baš od Onoga koji svakog od nas igrača najbolje poznaje, da toliko puta i onda kada meni to baš nikako ne uspijeva On zna udijeliti crveni karton svakom mome strahu, gadljivosti...

Hehehe, a navijajte za mene.. :-)!

( Nisam previše upoznata pa mi ne zamjerite ako što krivo napišem.. )

U kratko vremena imah nekoliko puta priliku razgovarati sa nekoliko osoba na temu tih karizmatskih pokreta i sličnog.
Ne, nisam ni neki veliki flegmatik što se toga tiče, jer Bogu je sve moguće, pa zašto ne bi i na taj način djelovao. Ali opet, nije ni da me sve to previše oduševljava..

Jedna od tih osoba s kojom sam nedavno razgovarala pripadnica je jedne takve zajednice. Kako kaže, ona 'govori u jezicima', 'padala je u Duhu' i tko zna što još.
Ova druga pak kad god stigne odlazi na te karizmatske seminare, nisu joj zanimljive i kaže da uvijek prazna izlazi iz crkve nakon "obične" mise na Trsatu, jer nije njoj to to..
Treća pak osoba je uistinu vjeri prišla baš zbog tih karizmatskih susreta, polaganja ruku, molitava ali sada je sve to prešlu u neki fanatizam. Odlazi po cijeloj Europi kako bi sudejlovao na tim susretima, ima doma na brdo kazeta sa snimljenim susretima, neke čak i ne želi pokazati jer kaže da su to kao neki tajni iscjeliteljski susreti i nisu za svačije oči..

Ma sve pet, i Bogu hvala da se ljudi pronađu u Crkvi :-)! Bogu hvala što je tako domišljat i što na sve načine privlači ljude k sebi, daruje im se! Ali iz svih tih, a i nekih drugih razgovora se full osjetih manje vrijednom! Jer oni su osjetili i ovo i ono. Oni imaju ovaj i onaj dar. Nekako, kao da su mi natuknuli, pa sam iz svih tih njihovih opisivanja iščitavala, ono, da su oni koju stepenicu više! Da imaju prilike, bar na tim seminarima ili po tim darovima, biti bliže Bogu! Da su oni ti koji su na neki način izabrani, a ja i ostali ''obični'' ljudi koji se trude vjerovati, pomalo i zapostavljeni...
ma dobro..
možda se samo javlja neka moja ljubomora...
znatiželja...

"Kao košuta što za vodom žudi, žudim za tobom ja.
Samo ti čežnja srca si moga. Tebe slavim ja!

Kao pustinja koja oblak čeka, čekam te, Bože, ja
Samo ti znas ispunit' srce moje. Tebe trazim ja!"

Jučer mi se dok sam, oko 19h navečer, na stanici čekala bus dogodila jedna ugodno - neugodna situacija.
S obzirom da sam prehlađena, a i kašljem puhala sam nos sa papirnatim maramicama jedno duže vrijeme. Da često imam maramicu na nosu zamjetio je neki čovjek koji je stajao tik do mene na stanici i onako, izgledao malo zapuštenije, brada, neke krpice, zavoji na ruci ali ništa skroz pretjerano.
I od jednom se odmaknuo koji korak od mene postavivši mi pitanje - "Što ti ja smrdim!?"
Baš sam ostala skroz zatečena što je moje puhanje nosa ostavilo takav dojam na čovjeka. Sa velikim smješkom objasnih mu da sam samo podosta prehlađena. Na to mi se on jadan išao ispričavati i u znak mira pružio ruku.
Nastavili smo zatim razgovor o ovim našim riječkim busevima, o tome kako nam nikad na vrijeme ne dođe onaj koji nam treba, o tome kako nema pokaznu pa se mora švercati i nadati da će vozač otvoriti srednja vrata..
A s obzirom da nije uspio uči u prvu šesticu koja je naišla, a moje četvorke nije bilo isto tako jedno duuže vrijeme pričao mi je i o svome bivšem poslu, nekim životnim situacijama, tome kak se smatra ružnim sa tom bradom..
Nešto prije nego je uspio uskočiti u jedan od buseva dobih veliki naklon, a kasnije i mahanje iz busa, he he!

Baš mi je bilo žao da me jadan čovjek upočetku tako doživio, da se možda osjetio manje vrijednim, smrdljivim..
ali me jako obradovao nastavak našeg razgovora..

"Mi smo kao brodolomci na pustom otoku,
vrtimo se vrtimo u zatvorenom krugu.."

Da, previše se vrtimo u krug, previše je nekog izvlačenja, prevrtljivosti, natezanja...
negdje je nešto zapelo i nije mi baš lako to reći, ali sada znam da je ipak GOTOVO..
iako, nema što biti gotovo - jer ništa nikad nije ni počelo..
nitko nije kriv za to..
jednostavno je tako moralo biti, iako sam se potajno nadala, neke stvari su bile preočite...
a sada, život ide dalje...

"Jednom smo bili sretni - ne znam zašto više nismo...
i gdje smo na ovom putu sebe izgubili? "

Volim slučajnosti, one male, neprimjetne, ne ni toliko važne...
Takvu jednu i jučer zapazih dok smo u kapelici prihvatilišta za beskućnike molili Večernju. Onako, više radi fore, jednu stolicu koja nam je slučajno ostala viška, namijenili smo Isusu.
I dok smo završavali sa čitanjem prvog psalma na vrata kapelice je pokucao sa željom da nam se pridruži u molitvi, jedan od korisnika prihvatilišta, zvan Đuro. Naravno, prazna stolica u krugu taman mu je lijepo došla..

Vjerujem da pogađate koje su mi misli tada prošle glavom. Jer sve mi je to tako simpatično ispalo - prvo stolica za Isusa, a zatim eto usred molitve i jednog našeg potrebitog bližnjeg.
Pa kud mi bolji odgovor treba na ono pitanje "Učitelju, gdje stanuješ?".

Iako preko te male, nevažne, neprimjetne slučajnosti, ponovno je, vjerujem svima nama, Gospodin pokazao da ga trebamo pronalaziti među napuštenima i zapuštenima, zaboravljenima, beskućnicima, siromasima, bolesnima...
Da nam je pokušao skrenuti pozornost na to da se On izjednačuje s onim najmanjima, gladnima, promrzlim, zaplakanim, rastuženim... i čeka nas!

Gotovo cijelo Evanđelje sažeto je u ono - "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40)
A da, u svakome bližnjem - tu stanuje Ljubav koja je s neba sišla radi čovjeka, koja žudi za ljubavlju, dobrotom, radošću..

Gospodine nauči nas ljubiti...

O Bože, zašto je katkad tako teško ljubiti, biti ponizan, skroman..?

Stanem ponekad pred jaslice ili pak kleknem pred križ i razmišljam.. Tko bi očekivao da će se Bog utjeloviti i postati čovjekom? Da će se roditi u štalici? Da će biti raspet, za nas, na križu među zločincima? Da će uskrsnuti? Tko bi očekivao da će Bog sići s neba da bi bio bliže čovjeku? Da i danas u svijetu On može djelovati po našim rukama?
To stvarno nema "logike", ne one naše ljudske!

O Bože, takoo često, prečesto, zapinjem baš na ljubavi, poniznosti, skromnosti..
Tako često, prečesto...

" Moras prvo puzati da bi znao hodati,
a kad je stvarnost sve
izlazi, digni se,
digni glavu, ne daj se.. "

Koliko smo se samo puta u životu pokajali za nešto što smo učinili ili nismo, a trebali smo? Koliko nam je puta vrijeme samo proletjelo pred očima i dani uzaludno prošli.. Jer vrijeme je takvo, kad jednom prođe, više se ne vraća.

Uvijek će u životu čovjek čovjeku biti potreban. Jer živjeti znači živjeti s drugima.

Razočaranja? Jadan je to osjećaj...
Ali kao što mi netko dolje napisa, bilo ih je i bit će ih. Čovjek sam, a i oni su ljudi.. U nadi da su to ponovo sam neke moje mušice preći ću preko toga, iako mislim da ću se ponovo opeći, ma baš me briga...
..jer ipak, ja sam sama sebi kriva, jer ja sam birala taj put.